GORNJOŠEHERLIJE POKUŠALE 1945. SPASITI ČETNIČKOG VOJVODU

2016-05-09 19:02
Na dan pobjede nad fašizmom evo jedan zanimliv tekst.
Godine 1945. u oslobođenoj Banjaluci, ispred Staba 53. divizije, jedno jutro se okupila poveća grupa stanovnika Gornjeg Šehera. Štab ove di­vizije nalazio se u zgradi nadomak igrališta Doma Partizan nekadašnjeg Sokolskog doma, u Ulici Marije Bursać, koja je vodila od Hotela Palace ka Bolnici. U ovoj zgradi su prije ili poslije· stanovale obitelji Suznjević, Dimitrijević, Nikolić ... Njihovo prisustvo u gradu i to u  ranim jutarnjim satima prije početka nastave u banjalučkim školama, pobudilo je  zani­manje svakoga ko je kroz njihovu grupu morao proći.
Iako su bili hrabri, jer da nisu bili takvi, ne bi se sigurno pojavili pred štabom, kratko su odovarali na upite: "Uhvaćen je Jovo Misić, pa smo dosli da ga branimo ". Željeli su mu pomoći da mu se pravično sudi, pogoto­vo sto su znali da je u to prvo vrijeme postupak pred partizanskim sudovi­ma, kratko trajao. Osim toga, sigurno su dobro znali i za posebnu direktivu u to vrijeme jako moćnog pojedinca u BiH, Dure Pucara Starog, koji je u sebi personificirao tadasnju vlast u Bosni i Hercegovini, pošto je istodobno bio sekretar KP BiH i predsjednik Republike BiH. A ta njegova direktiva je kratka: "Likvidirati gal", a i obazloženje je bilo "Izdajnik!". Moglo bi se reći dvostruki izdajnik, jer je izdao Đuru Pucara koji je Jovu Misića s jos nekoliko podoficira iz banjalučkog vojnog garnizona primio u Partiju, a on postao četnički vojvoda. To mu Đuro Pucar nikako nije mogao oprostiti. Ova pretpostavka je sasvim moguća, jer kada su Gornjošeherlije preko svojih povjerljivih kanala dobili vijest, u kratkom roku su se dogovorili i ujutro rano osvanuli u Banjaluci, u centru grada, a kako su "poravnili" (posjeli se), i kako ih je veći broj ih imao bijele ahmedije (omotače oko feso­va), nalikovali su na grupice bijelih golubova koji su "pali" ispred zgrada u kojoj je spomenuti štab, zatim obiteljskih zgrada Dusanića, Germovića, Milanovića (onoga što je bio mašinista u Gradskoj opšini) ...
Zbog čega su se Gornjošeherlije, redom glave obitelji, odlučile da pokušaju spasiti četničkog vojvodu?
Treba najprije podsjetiti da su endehazijske oružane snage i četnici Uroša Drenovića, veé 27. aprila 1942. sklopile u Mrkonjić Gradu sporazum o zajedničkoj borbi protiv partizana odnosno komunističkog pokreta. "Nešto kasnije ovaj ugovor je potvrđen od strane pred stavnika NDH u Banjoj Luci i Zagrebu. Osmanaestog maja 1942. godine sa pred stavnicima NDH spora­zum je sklopila četnička grupa na Manjači, kojom su rukovodili Vukašin Marcetić i Jovan Misić.
Dvadeset i trećeg maja sklopila je poseban sporazum sa predstavnicima NDH u Banjoj Luci četnička skupina Laze Tešanovića, koja je kontrolisala prostor izmedu Vrbasa i Vrbanje. Konacno, 9. juna 1942. godine spora­zum sa pred stavnicima NDH u Banjoj Luci sklopila je i najjača i najbroj­nija četnicka skupina pod komandom Rade Radića, koja je držala cijelo područje centralne Bosne istočno od Banjaluke". Na osnovi ovih sporazuma, pravoslavno stanovništvo je dobilo niz građanskih  slo­boda, od slobodnog ispovijedanja svoje vjere do jednakosti pred zakonima. Ovi sporazumi dobrodošli su njemačkom okupatoru i NDH, jer je stvoren čvršći obruč oko Banjaluke, pa su bile otežane veze između grada na Vr­basu i partizanskih jedinica, dok su četnici iz skladišta redovito dobivali municiju i prehrambene artikle, a omogućeno je njihovim  ranjenicima  da se liječe u vojnim bolnicama. Nakon ovih sporazuma u Banjaluci je osobito u pijačne dane (utorkom), moglo vidjeti mnogo seljaka u kožunima ali i naoružanih četnika. Medutim, kako se u pravcu Banjaluke širilo partizan­sko područje, to su se četnici s Manjače, kojim je komandovao Jovo Misić, spustili u Gornji Šeher, smjestili se u nekadašnju zgradu policijske stanice odnosno pošte, na samoj raskrsnici puta uz Vrbas i starog puta za Ključ (puta za naselje Grab), do koje je bila i magaza. Jovo Misić je stanovnicima Gornjeg SŠhera bio poznat kao dobroćudan podoficir vojske bivše Jugo­slavije, i jer nije, kao četnički komandant, nikada dopustio da se nanese bilo kakvo zlo stanovnicima Gornjeg Šehera još prije nego li je svoj štab srnjestio u Gornji Šeher. To njegovo opredjeljenje je do kraja ispoštovano i on je stanovništvu Gornjeg Šehera ostao u najboljem  sjećanju. Stoga su se i pokrenule sijede glave da bi stigle u rano jutro u tri kilometra udaljenu Bnjaluku, kako bi u Štabu 53. divizije NOVJ progovorile koju  riječ  u korist uhvaćenog Jove Misića . Na njihovu žalost, po hitnoj naredb iĐure Pucara, u rano jutro Jovo Misić je bio prebaćen u Sarajevo, što mi je osobno posvjedočio mnogo godina poslije, dobra ljudina Mile Kotarac, šofer vozila kojim je Mišić pod jakom stražom izvučen iz Banjaluke, jer su očekivali intervencije iz Šehera, Novoselija - Lijeve i Desne, sa Graba.
Znajući da je pocčnjena nepravda prema Jovi Mišiću, a kako nisu bili bez utjecaja u Gradskoj opšini, koristeći humano geslo, da djeca ne mogu biti kriva za djela svojih roditelja, sin Jove Misića je, kada je došlo vrijeme studija, dobio stipendiju banjalučkog Gradskog odbora. To nije dato na talambase,  ali se u tišini širilo Banjalukom.
 
Pisac autor ovog teksta je Aleksandar Ravlić